Izvođač u središtu

Hrvatski skladatelj, orguljaš i pedagog Anđelko Klobučar rođen je u Zagrebu 1931, a već je oko 1950. objavljena njegova prva skladba, Božićni preludiji (pod pseudonimom K. Bučar). Njegovo školovanje u Hrvatskoj završava diplomom na Historijsko-teorijskom odjelu Muzičke akademije, gdje je studirao i kompoziciju kod Mila Cipre, a orgulje kod Franje Lučića. Želja za usavršavanjem najprije ga vodi u Salzburg, gdje uči kod Antona Nowakowskoga na Ljetnoj orguljskoj akademiji u razdoblju od 1959. do 1960. Sredinom sljedećega desetljeća odlazi i u Pariz, gdje se usavršava kod Andréa Joliveta. Upravo će taj boravak ostaviti najvećega traga na njegovu skladateljskom izričaju, ali i u orguljaškom djelovanju, što se očituje u izboru repertoara. Tamo se upoznaje s djelima čuvenih francuskih orguljaša, među kojima je i Olivier Messiaen, čija je djela donio u Hrvatsku i bio jedan od prvih orguljaša koji su ih izvodili. Orguljaški su ga putovi vodili diljem Europe, dok je u Hrvatskoj od 1954. orguljaš zagrebačke prvostolnice.

Popularan skladatelj

Kod Klobučara nemoguće je (ali i sasvim nepotrebno) odvojiti skladateljski rad od izvođačkoga, s obzirom na to da se uvelike isprepleću. Iako djela za orgulje u njegovu opusu zauzimaju važno mjesto – i prva i posljednja objavljena skladba posvećene su upravo tome instrumentu, to ne znači da je opus Anđelka Klobučara time ograničen – u njemu se nalaze djela za brojne druge instrumente, a osim instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe namijenjene izvođenju na pozornici, piše i funkcionalnu glazbu, prije svega liturgijsku, a nemalen dio opusa zauzima i glazba za film i televiziju. Zanimljivo je pritom uočiti kako Klobučar nije pisao „djela za ladicu“, već su ona uglavnom posvećena izvođačima, a često i naručena od njih samih. Tako je Klobučar u obzir uzimao i same izvođače, usko surađujući s njima u procesu stvaranja. Rezultati njegova doprinosa hrvatskoj glazbenoj sceni u posljednjih se tridesetak godina osobito vide u brojnim izvedbama i narudžbama, a još je 2001. u koncertnoj knjižici, objavljenoj u povodu obljetničkog koncerta za 70. rođendan skladatelja, akademik Nikša Gligo napisao: „Klobučar je doista uspješan (da ne kažemo: popularan – a tada bez pejorativnih primisli) skladatelj!“

Svrstavati opus Anđelka Klobučara u kakve ladice sa stilskim odrednicama čini se jednako nepotrebnim kao i odvajanje njegova skladateljskog rada od izvođačkoga. U razgovoru s muzikologinjom Hanom Breko (za potrebe njezina diplomskoga rada, 1993) sam je skladatelj rekao: „Elektronikom nisam opsjednut, naročito zato što sam radio puno filmske glazbe, pa mi je elektronike dosta. Dodekafoniju sam izbjegavao jer je to previše ograničeno. Avangarda? Mislim, sve se mora zbiti. Ima avangarde koja je u redu i one koja je čisto „foliranje“. Ona je svakako potrebna, ali je vrlo bitan način na koji se nešto napravi. Loše je ako se njome bave oni koji zapravo s pravom, živom glazbom, dakle praksom, nemaju veze.“

U njegovu se glazbenom jeziku naziru, doduše, svojevrsni utjecaji i afiniteti, razvijeni, prije svega, nakon boravka u Parizu, a nisu zanemarivi ni oni koje je primio u Hrvatskoj. Iako su utjecaji (primjerice Joliveta, Messiaena, pa čak i Brucknera) vidljivi u notnome ili čujni u zvučnome zapisu, Klobučarev glazbeni jezik doista je jedinstven. Za razliku od njegovih europskih suvremenika, ali i pojedinih u Hrvatskoj, nije eksperimentirao – kako sa skladateljskim tehnikama, tako ni s glazbenom formom – što nipošto ne umanjuje važnost, ali ni kvalitetu sadržaja njegovih djela. U središtu njegova skladateljskoga izraza najčešće je bio izvođač (odnosno izvođačko tijelo), bio to on sam ili netko komu je skladba namijenjena, što je razvidno u većini njegovih djela, a dobrim dijelom i u funkcionalnoj, liturgijskoj glazbi. Iako je svoj izričaj prilagođavao izvođačkom potencijalu i funkciji, to nikada nije radio na račun same glazbene supstancije djela. Da je izvrsno poznavao izvođačke prilike za koje piše, najbolje potvrđuje Papinska misa, koju je napisao u povodu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije i prvoga posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 1994.

Nezanemariv obol dao je Klobučar i na području liturgijske glazbe, uglazbljujući dijelove misnoga ordinarija i proprija, kao i obogaćivanjem raznih proslava skladbama namijenjenima posebnim prigodama tijekom crkvene godine. Još je i danas u uporabi Hrvatska liturgijska pjesmarica Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, čijim je urednikom bio 1985., što potvrđuje njegov doprinos razvoju crkvene glazbe.

Od 1958. do 1963. djelovao je kao i glazbeni suradnik Dubrava-filma u Zagrebu, a za film i televiziju pisao je sve do 1995. Njegove su filmske partiture postale dijelom čuvenih ostvarenja domaće kinematografije, kao što su Breza Ante Babaje ili U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka.

Iako nikada nije diplomirao orgulje, Anđelko Klobučar vrlo je intenzivno djelovao kao orguljaš. Njegova izvođačka djelatnost, doduše, nije bila ograničena na bogoslužje, već je obuhvaćala i koncerte, ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe. Izdavačka kuća Jugoton svojedobno je objavljivala gramofonske ploče brojnih hrvatskih glazbenika, a među njima je svoje istaknuto mjesto našao i Anđelko Klobučar kao orguljaš, snimivši čak 23 gramofonske ploče, kako na katedralnim instrumentima, tako i na manjim povijesnim, kao što su oni u Pavlinskoj crkvi u Lepoglavi ili Nakićeve orgulje u Šibeniku. Osim što je izvodio djela različitih hrvatskih skladatelja, među kojima su bili ona (tada) živućih, ali i iz arhivâ, Klobučar je hrvatskoj publici približio orgulje kao koncertni instrument, koji se ne mora isključivo upotrebljavati u liturgijske svrhe.

Repertoar njegovih koncerata ponajviše je uključivao francusku glazbu, o čemu se i sam 2012. izjasnio u razgovoru s (tada) studenticom muzikologije Karmen Širović u njezinu završnome radu, rekavši: „Nekako sam se naviknuo na francuske autore jer sam orgulje, koje zapravo nisam završio, uglavnom učio na francuskim autorima. Najprije Franck, zatim Dupré, a onda kasnije još neki koji mi nisu bitni te Messiaen. Ne preferiram Bacha i Buxtehudea, ne volim toliko stroge forme. Draži su mi Francuzi i romantizam.“

Francuski utjecaji doista se nisu očitovali samo u njegovu skladateljskom, već i u orguljaškom djelovanju, što se moglo čuti (a i sada može zahvaljujući nosačima zvuka) u njegovu pomnom izboru registara koje mu nude orgulje. Jer Klobučara je na orguljama ponajprije zanimala zvukovna boja, to jest mogućnosti koje mu pružaju registri pojedinih instrumenata.

Njegovo je pedagoško djelovanje najviše obilježio rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1968. djelovao u zvanju docenta, od 1977. u zvanju izvanrednoga profesora, a od 1984. u zvanju redovnoga profesora sve do 2001. Jedanaest godina poslije izabran je u zvanje profesora emeritusa. Osim na Muzičkoj akademiji, predavao je od 1963. do 2000. i na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidakovića u Zagrebu, gdje je, među ostalim, predavao improvizaciju, koja je također činila dio njegova orguljaškog djelovanja. Osim u okviru odgojno-obrazovnih institucija, Anđelko Klobučar je od 1994. do 2008. djelovao i na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku, čijim je bio i programskim ravnateljem od 1999.

Članom suradnikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1988, a četiri godine poslije i redovitim članom Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju.

Klobučarevo nasljeđe

Samozatajni skladatelj napustio je ovaj svijet 7. kolovoza 2016., u 85. godini. Njegov 85. rođendan bio je prigoda u kojoj su ponovno izvedena neka od njegovih djela, kao što je Musica festiva posvećena orguljašu Željku Marasoviću, koji ju je i izveo u ciklusu Orgulje Sv. Marka.

Značenje Anđelka Klobučara za hrvatsku glazbenu historiografiju neizmjerno je veliko. U svojim djelima pokazivao je iznimnu erudiciju i poznavanje ne samo suvremenih nego i starih skladateljskih praksi, koje je stapao u svojim djelima s jednostavnošću kakva je očita samo u njegovu opusu. Činjenica da je gotovo uvijek pisao djela koja su bila i izvedena, bilo za sebe ili za druge glazbenike, danas nam donekle otežava sakupljanje njegovih djela i utvrđivanje točnoga broja skladbi koje je napisao, budući da su se mnoge partiture nakon izvedbi zagubile. S time su se ukoštac uhvatili muzikolozi i izvođači još za njegova života, a svijetli primjeri već se vide napose kada je u pitanju glazba za orgulje – još je 2012. objavljen nosač zvuka s njegovim najvažnijim djelima za taj instrument, a u pripremi je i novo notno izdanje njegovih sabranih orguljskih djela.

Unatoč problematici sređivanja Klobučareva opusa, činjenica jest da će njegovi lik i djela teško biti zaboravljeni s obzirom na njihovu unikatnost i neizmjernu važnost za hrvatsku glazbenu scenu.